Živojin Rakočević, pesnik

Slušajte emisiju Umetnost života od 15.3.2009. godine 

...ili pročitajte celokupan transkript emisije

Predstavljamo vam pesnika Živojina Rakočevića, novinara i jednog od svedoka stradanja i nestajanja jednog vremena. Živojin je rođen u Morači 1973. godine ali ga je život usmerio ka Kosovu gde i sada živi, radi i stvara rukovodeći se samo jednom stvari a to je istina. Njegov životni put odredilo je njegovo detinjstvo provedeno u sredini fantastičnih slika. Tada je dobio univerzalnu sliku koja je postala sastavni deo njegovog života. Pored slika njegovo detinjstvo obeležile su i knjige.

"Danas nakon svega shvatam da je jedino što smo imali u kući zapravo bila kniga i to knjige Gorski vijenac, Velika trojica oči u oči, knjiga o susretima Čerčila, Ruzvelta i Staljina i knjiga Branka Ćopića "U svetu medveda i leptirova". To je u velikoj meri odredilo u nekim crtama moj život i moje poglede na život jer sem fantastične slike prirode i epskog nasleđa te knjige su na različite načine otvarale zapravo unutar mene samog moj život i otvarale neke puteve kojima ću kasnije ići i koje ću mnogo kasnije prepoznavati u nekim sasvim drugim i drugačijim situacijama. Knjigu "U svetu medveda i leptirova" od Branka Ćopića sam negde izgubio, verovatno u dječaštvu a kasnije sam je našao u jednoj potpuno srušenoj biblioteci u jednom ratnom mjestu u Bosni, uzeo sam je, i uzeo sam sliku svog djetinjstva i uzeo sam sve ono što se u čovjeku nagomila decenijama života."

Nakon završetka studija Srpskog jezika i književnosti, Rakočević radi kao asistent na Filozofskom fakultetu u Prištini na predmetu Opšta književnost. Bio je pokretac i urednik studenskog liista "Potpis". U period od 2001. Radi kao urednik KIM radija u Čaglavici a trenutno je i glavni i odgovorni urednik Glasa juga. Živojin navodi da ne postoji dan, trenutak niti vreme koje pesnika ne menja jer, kako kaže, sve što se dešava oko vas zapravo je neka vrsta promene kao po staroj Heraklitovoj da dva puta nikada ne zagazite u istu reku.

"Onaj ko misli da je napravio nešto, ko misli da se okamenio, ko misli da je dobar, da njegov život i stvaranje treba da se zaustave napravio je katastrofalnu grešku, ništa se od toga ne dešava jer je zapravo sve jedna vrsta promjene. Svaki put kada bih objavio neku knjigu, neku pjesmu, ja sam se na neki način stidio i plašio nje, ne zbog suda kritike, nego zbog toga šta sam izbacio, nego što sam već po objavljivanju svega toga i izvlačenju svojih papira na svjetla dana shvatio da sam mogao bolje, da sam mogao drugačije i što je najvažnije bio sam drugačijji čovjek, bio sam promjenjen čovjek. Strah od svoje knjige, strah od onoga što radite, omogućava da istražujete. Na prvom mjestu umjetnik uvijek istražuje unutar sebe čekajući različite podsticaje sa strane a ponekad ih i izazivajući."

Poezija Živojina Rakočevića snažno je obeležena društvenim i političkim previranjima.Umesto priče o inspiraciji u kniževnosti, koja po njemu danas izgleda malo čudno i romantičarski, kaže da je bolje pričati o podsticaju i stvaralaštvu unutar umetnosti.

"Stvaralaštvo je oduvjek imalo te dvije komponente da ima onih koji namjenski stvaraju, ima onih koji stvaraju za sebe i oni nekako, zapravo, se čine kao suprostavljeni svjetovi. Međutim, pokazalo se da i u jednoj i u drugoj, da kažem uslovno oblasti ima dobrih rezultata i ne može se ništa postaviti u ravan jer uobličavanje estetskog objekta u vama, uobličavanje estetskog u riječima koje izgovarate ili pišete, mogućnost i kapacitet simbola u tim riječima, njihovo tumačenje, njihov odnos prema čitaocima to je sve ono što vas u tom komplikovanom svijetu umjetnosti čini piscem".

U pesmama se najčešće, kaže, ništa ne govori jer po njemu svaka od njih ima svoj život. On pisanje pesama doživljava kao objavljivanje novina svetu i čuđenje svetu.

"Određeni riječi bez izazivanja slika u vama prosto imaju uzvišeno značenje u moru riječi koje tog dana čujete, one prosto u vama pokrenu čitavu lavinu ne samo emocija, nego i znanja nego i slika nego i svega onog što možda umjetnost čini kao neku vrstu kondenzovanih velikih istinskih estetskih vrijednosti."

GORI RIM

Gori Rim Nerone
snago moja
Gori Rim
Bježe tvoji đaci
Otvorenih glava
otvorenih knjiga
otvorenih glava
bježe

Lijepo ti stoji vatra
spepeljene kolone
purpurni moj vladaoče

Pišti meso
Pašće zid ljubljeni
Eto varvari
Shvatam svjetlosnu potrebu tvoju
I vatru zaštitnicu
Čuješ li ti mene
Milion puta ti gori Rim Nerone
Vatra ide prema tebi
I gorim Ja
I gori Rim.

Udruženje književnika sa Kosova je 1999. godine doživelo svoj raspad. Članovi udruženja su se iselili zato što svojim stvaranjem više nisu mogli prostor na kojem žive činiti boljim niti ga oplemeniti susretima sa drugim ljudima. Ali upravo je ovo udruženje jedan segment koji, kako Živojin Rakočević ističe, strašno nedostaje ovom prostoru.

"Što sa samog institucionalnog djelovanja tiče institucije lično na mene nisu imale nikakav značajniji uticaj. Ja u sebi gajim i imam pobunu protiv institucija, imam u sebi mnogo otpora prema institucionalnim rešenjima koja su se na našem prostoru završavala katastrofalno i imam veliku rezervu prema njihovim rezultatima jer rezultate institucija ovdje niko ne mjeri, ovde se sve mjeri drugačijim aršinima i onda nema ozbiljnog sistemskog rada nego te institucija postoje same za sebe i same sebi dovoljne.

Naravno, danas Udruženje književnika ima bitnu ulogu, oslobađajuću ulogu, njegove akcije imaju efekta, ali Udruženje mora sistemski drugačije da funkcioniše.Udruženje, jednostavno mora imati svoju adresu, mora imati svoj socijalni momenat, mora imati brigu o piscima, mora se zalagati za sve one naše ljude koji su potpuno, neki od njih potpuno izgubljeni u svjetovima van ovog, probali da se snađu, i još uvijek 10 godina neki probaju da se snađu. Još uvijek strahota izbjeglištva sve te ljude čini duboko, duboko nesrećnim jer od onoga što smo vidjeli i kroz šta smo prošli zapravo izbjeglištvo je prava smrt."

Pitanje njegovog opredeljenja da dođe na Kosovo i Metohiju i tu ostane poteklo je iz detinjstva i nasleđa koje je imao u svom domu a to je knjiga i živo predanje. Jedina mogućnost po Rakočeviću da epika o Kosovu nastane jeste da ona nastane daleko od Kosova.

"Zato je i ta velika epika o Kosovu nastala daleko od Kosova. I ja sam nekako nastajao i formirao se u toj epskoj dimenziji o Kosovu. Moja majka je znala kompletne Vukove zbirke epske poezije, sve od riječi do riječi do poslednjeg slova i vjerovala da se ono što se u pjesmama pjeva zaista realno događalo. Kada sam jednom kao student književnosti tražio od svoje majke da mi recituje one pjesme iz pokosovskog ciklusa ona se zbunila, bilo joj je jako teško zato što, kako će ona sada ispred mene nekoga ko se vjerovatno bavi knjigama, pa samim tim i onim što ona zna, recitovati i govoriti. I bio je neki mrak, nije bilo struje ni tada, došla je mnogo godina kasnije, ona je prosto u tom mraku pokušavala i zamuckivala sa tim svojim stihovima koje je naučila u mladosti a ja sam se stidio tražeći pogodan momenat da je prekinem jer ona je predamnom imala užasnu tremu i vjerovatno su se i ti stihovi u njoj nekako čudno ponašali. Onda sam napravio još jednu grešku pokušavajući da joj objasnim kako junak iz epske pjesme ne može preskočiti tri konja viteza odjednom, ili gađati kroz prsten jabuku. Ona je na to, moja majka, imala sprema odgovor i meni kao mladom i ponesenom studentu književnosti rekla: ma nemaš ti poima o starim junacima!"

ZMIJORODICA

Moja majka bi sa carske trpeze
ustala gladna
Ona ne diše
ona štedi vazduh
kad smo mi tu

Ona okopava kukuruz noću
čuje se samo motika
Moja majka ne postoji
Ja sam je izmislio
Baćo moj

Ona se mnogo plaši mrava
a jednom je nosila splet zmija
u naramku drva
Kasnije ih je sve rodila
u izbi u prtini.

Sa ocem nikada nije spavala
a mi smo se rađali
crni tihi mali
Ona je sveta
Ona je zmijorodica

Moja majka je zrno žita
između dva kamena
i ptica što pokušava
da dohvati da pojede
to isto zrno.

Živojin je na Kosovu a posebno u Metohiji pronašao čudesnu, intimnu liriku kako u pesmi tako i u životu običnih ljudi jer se upravo u Metohiji vidi najčvršća i najgrublja i najveća granica između sukoba svetova, mišljenja, ideja etnosa i vera verovatno i na Balkanu.

"Tamo u nekoliko stotina metara prelazite iz blata, zapuštenih ulica, pomiješane i zapravo čudne izgubljene arhitekture u realnost Vizantije u realnost njenih arhitektonskih linija ili u realnost gotičko-romaničkog majstora da bi u sledećih nekoliko koraka zapravo ušao u čudesni svijet vizantijske freske u nenadmašnog majstora tog doba u svijet koji je nama modernim ljudima opterećenim fascinacijom, novim dobom, teško prihvatljiv i razumljiv, njegova dimenzionalnosti nam je čudna, mi ga teško prihvatamo i želimo zapravo da ga prilagodimo sebi i svojim shvatanjima ne učeći puno tome. Metohija je zapravo postala metafora za zarobljen duh, za duh u tuđem tijelu za čudesnu ljepotu i njenu suprotnost fizičku zapravo, estetsku suprotnost. Tako da se u Metohiji, uvijek, bar meni, nalaze one slike i ona prepoznavanja koja ponekad, bar što se mog stvaralaštva tiče daju izvjesne rezultate i uspiju da pronađu svoj put do papira kroz mene kao nekakvu vrstu medijuma ili posredinika."

METOHIJA

Metoh i ja zlatnu prašinu
tvoga polja
Brod u vinovodu
od Prizrena do Soluna
U žitu raste bogomolja
a kaluđer ko zrno pšenice
izgoni jelena do katuna

Metoh i ja
i Dečani
Čija je ovo zemlja
Ona može roditi čovjeka
Dani dani dani
i rijeka
što od neba čeka mrest
Dostojno jest
Poklanjajem se
tebi
Metohijo

Rakočević navodi da je gubitak grada jedan od najvećih gubitaka koji je zadesio srpski narod. Ako neko grupu ljudi izbaci iz sredine koju je ta grupa stvarala onda je taj neko počinio najveći zločin, kaže Rakočević.

"Mi danas u principu krajnje poetski zamišljamo grad. Od onih banalnih životnih problema kao što su vožnja po gradu i u gradu sa semaforima, do kulturnih potreba kao što su pozorište, biblioteka, miris gradskog života, dinamika gradskog života, gužva na ulici, tim nekim izlascima odavde. U svim gradovima u kojma sam bio udarao sam licem u fasade i udarao sam očima u fasade tih gradova i gubio se i fizički i duhovno u dinamici ljudi tih gradova u njihovom užurbanom koračanju na ulici. Zato je jedan od mojih snova bio da danas nakon svega u Gračanici imamo fasadu na kojoj možemo odmoriti oči da imamo jednu ulicu sagrađenu kao što su ohridske ulice, da imamo jednu ulicu sagrađenu kao što su bile one ulice koje su sagorele 17-og marta u Prizrenu. Da imamo jednu ulicu koja liči po svemu na Knez Mihajlovu ili neku od Bečkih ulica, da imamo makar još jednu treću ulicu koja bi nas podsećala na moderno doba i moderni svijet."

Zato mu Priština i danas skoro deceniju nakon napuštanja izgleda malo nadrealno kao i onda kada je verovao da će međunarodna zajednica uvesti red u pokrajini.

"I da neće krenuti lov na ljude, i da neće posebne grupe ljudi ići ulicama gradova i slušati kojim jezikom govorite, i da neće naplaćivati upotrebu srpskog jezika pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova kao što su to naplaćivali u Peći 80 maraka ili u Kosovskoj Kamenici 20. To je zapravo nivo slobode i nivo multietničnosti. Kad sam ja u sebi izgubio grad? Nedavno. Jednom sam dobio pozivnicu da učestvujem na jednom skupu u Univerzitetskoj Bilblioteci u Prištini. Ta pozivnica je bukvalno promijenila moj život. Tih nekoliko rečenica mi je pokazalo stvarno mjesto u životu. Shvatio sam da ne mogu da odem tamo, shavtio sam da ne mogu da uđem u biblioteku, shvatio sam da je to jedino mjesto na svijetu na koje ja ne mogu da uđem, jer tamo ima 800 hiljada bibliografskih jedinica na slovenskim jezicima pa i na mom srpskom koje niko osam odnosno deset godina ne otvara. Upašio sam se pitanja tih knjiga, prosto banalnog i jednostavnog: Zašto nas niko ne otvara? To pitanje borhesovsko, to pitanje jednog čovjeka koji vidi a zapravo je slijep pored toliko knjiga koje se nalaze na dohvat ruke je nešto što mi je pokazalo gde sam ja stvarno gdje je moje stvaranje, gdje je litetratura mog jezika , gdje je moj život. Kratko sam odgovorio da nemogu otići zbog toga što tamo imam sve svoje knjihe i zbog toga što ih niko ne otvara ovih godina. Nisam dobio nikakav odgovor a nisam ga ni očekivao. Moram priznati da me i nezanima. Verovatno je to shvaćeno kao pitanje jednog getoiziranog čudaka."

Strah od jezika ili o jeziku rode

(Priština 2001. god.)

O jednom glasu
o jednoj riječi
visi moj život
Ako se otkine
ako krene jek njen
U srcu velikog grada
u paklu veselih ljudi

Nesmijem da mislim na tebi
Ako iz mene izađe
sjenka tvoje sjenke
Poješće me gladne zvijeri

Ako iz mene miris tvoj krene
Raznijeće me psi
Ćuti u meni mrak tvoj i svjetlost tvoja
Ćute kiše
kolijevke i mravi
Ćutu glad

Poješće ogan što pljujem u oči jezika
Što ovu vatru ne ugasim glasom moga oca
Što nemam tvrde oči da vidim
Kako iz mene izlaze
riječi
prljave i svete
ovako ću da živim da se nezna
Ko je koga ubio
Ja jezik svoj ili on mene

Rakočević kako svojom poezijom tako i novinarskom aktivnošću ukazuje na iskrivljeni mit o Kosovu koji je u službi političke borbe za vlast i ideologije koja nema za cilj nacionalne interese. Kao potpuno tačnu navodi reakciju da je novinarstvo umetnost koja je obeležila 20.vek.

"Ima mnogo prostora za manipulaciju ali ima mnogo zaista ljepote koja je vrlo bliska književnosti i ne možete nikada, bar u ovom vremenu, povući tu granicu između književnosti i novinarstva. Baveći se ovim poslom vi zapravo otkrivate umjetnost, otkrivate čitave svijetove koji su za vas podsticajni, koji vam okreću neke stranice unutrašnje, zastrašujućom brzinom, dovode vas u poziciju da reagujete kao umjetnik. Godinu dana, ili možda više od godine dana budio sam se sa rečenicom Ljubice Živić iz sela Staro Gracko koja je izgubila tri sina, od kojih dvojicu na žetvi 1999-te godine. Ona je znala da su njeni sinovi poginuli i da nema više ni jedne odrasle muške ruke u svom domu, znala je sve šta se desilo i treba da ode da dočeka svoje stradale sinove u centar sela gde će ih dopremiti KFOR. I sada u takvoj situaciji ona izgovara jednu rečenicu koja je postala domaći zadatak i najveći zadatak onoga što ja stvaram. Ona izgovara rečenicu: „Otišla sam da osetim miris svoje dece". Uzaludno je objašnjavati, uzaludno je govoriti uzaludno je upućivati na slojevitost ove rečenice. I danas se vraćam toj rečenici, danas se vraćam, Bog zna koliko puta dnevno, toj rečenici objašnjavajući je sebi i pokušavajući da od nje napravim pjesmu."

Autor je sledećihih zbirki pesama: Bogu dušu, Bog je neće 1994, Žitije kamena 1996, Čekajući metastazu 1997, Povratak u katakombe 1998. Doktor Petar Penda je stvaranje Živojina Rakočevića uporedio sa Tedom Hjuzom iz Velike Britanije.

Kod Rakočevića se egzistencijalno i mit o nastanku svijeta izjednačava sa prapočetkom uspostavljanja nacionalnog identiteta. Naime u pjesmi „Drim" on povezuje mit o nastanku svijeta sa aktuelnom političkom situacijom, pogromom Srba na Kosovu i Metohiji što vidi kao nestanak jednog svijeta. Ambijent, vrijeme i politički trenutak su uz naslov pjesme određeni proznim tekstom u zagradi koja slijedi posle naslova. „U koloni metohijskih izbjeglica pitam dječaka Gorana Stojanovića -gdje ste krenuli?..., odgovara, „Drim će sve da nas primi". Potreba za pripadanjem naglašava se vezanošću za Drim a njegovo personifikovanje naglašava vezanost naroda za tačno određeno mjesto-Podrimlje. Progonstvo odnosno život bez Drima jednako je smrti.

Iako je nailazio na brojne prepreke on nikada nije odustajao, i nikada nije ni pomišljao da treba odustati ili negde dalje otići ako nizbogčeg drugog a onda zbog odgovornosti prema datoj reči jer od poštovanja reči, po njemu, nema važnije stvari. Rukovodeći se time 17-og marta 2004. godine bio je u Čaglavici na radnom zadatku i taj dan doživeo kao kolektivno nacionalno ludilo kakvog na Balkanu ima u istoriji.

"Nije baš svako srećan da učestvuje u njemu i da ga nose te stihije. Nekad me taj talas 17-og marta podsjeća na onaj vjetar čudni, topli, nezdravi, koji Andrić opisuje, i koji ponekad duva u bosanskim kasabama. Taj vjetar i ta stihija etničkog ludila nas je zapravo okupala svojom mržnjom, svojim zlom, svojim iracionalnim postupcima i zahtjevima. Svako od nas ima potrebu, toliko godina nakon toga, da se zapravo umije od toga, da strese strah sa sebe, da ne osjeća strepnju pred haosom, da se ne plaši svakog zatišja, jer je zatišje prije 17-og marta i tišina koja je trajala prije 17-og marta kasnije bila važnija od samog zla koje se dogodilo 17-og marta. Mnogi će reći da se plaše te tišine i da posle te tišine demon počinje da pokazuje sva svoja čudovišna lica."

Živojin Rakočević dobitnik je „Vidovdanske nagrade za poeziju" i nagrade „Milan Pantić" za istraživačko novinarstvo i hrabrost u izveštavanju tokom pogroma Srba na Kosovu 2004. godine. Po njemu je pogrom jednog naroda prirodna ciklična pojava koja se uvek vraća.

"Ona se vraća zato što u periodima mira gajimo demona zla i vjerujemo da on neće biti dovoljno jak da nas same uništi i naivno vjerujemo da će on uništiti neke druge ljude. Nalažolost taj demon se uvijek okrene protiv onoga ko ga je gajio. Bez obzira koliko su strašne posledice za grupu ili zajednicuu protiv koje je nahuškan i protiv koje je usmjeren."

Zato je sada, kako kaže, svako pitanje na Kosovu usko povezano sa pitanjem slobode.

"Izgleda da je najteže objasniti kako to mi nemamo slobodu i kakvu i čiju slobodu živimo. Mi smo prinuđeni, ili nas prisiljavaju i ako grupu i kao pojedince da živimo tuđu etničku slobodu. Nas prisiljavaju ili dovode do toga na pristajanje, na kulturni kod, na kult žrtve, na identitet koji nije vaš. Sve se formira na tome, grad koji ste voljeli, koji volite se formira na tome. Ali lično sam razvio u sebi osjećaj da nikada ne pristajem na tuđu slobodu, nikada ne pristajem da se u svom gradu osjećam kao stranac, nikada ne pristajem ni u kakvoj situaciji nigdje na prostoru bivše Jugoslavije da se osjećam kao stranac. To nije odluka to je život i to je odbrana od granica, od podjela to je odbrana od zla, to je odbrana od proizvodnje mržnje jer zapravo je to najveći biznis na Balkanu. Proizvodnja mržnje je zapravo umjetnost zločinaca na vlasti. Oni je kreiraju i oni su umjetnici tamnih predjela Balkana."

Borba za očuvanje nacionalnog identiteta kroz pesme njegov je glavni pokretač. Zaboravljeni u vremenu, poneseni lažnim idejama neke želje ljudima ostaju zaboravljene. Međutim, on je jedinstven po tome što ga ni jedno vreme ne može da odvoji od istine, rada, požrtvovanosti i održavanja date reči. Zato je veličina ovog pesnika i novinara u ovim turobnim vremenima toliko velika.

Kontaktirajte Živojina Rakočevića na e-mail: moraca2000@yahoo.com 

Pošaljite svoj komentar, upišite se na blog "Klub stvaralaca"